Slatke laži o neutralnosti i potencijalni problemi s konzumacijom umjetnih zaslađivača.
STOLNI ŠEĆER – POVIJESNA RUTA OD LUKSUZA DO POTREBE
Nisu potrebne znanstvene studije kako bi potvrdile ono što već znamo, što je znala naša baka i njena baka prije nje. Pretjerana konzumacija prehrambenih ugljikohidrata poput stolnog šećera (sukroze) vodi do povećanja tjelesne težine i rast incidenta s njom povezanih komorbiditeta poput karijesa, dijabetesa, upalnih procesa i određenih tipova raka, kao i inhibicija fibrilacije kolagena, ključnog proteina za zdravlje i mladolikost kože. Pojednostavljeno pretjerana konzumacija šećera učinit će da izgledate starije. [1]
Kristali stolnog šećera za ljudsku konzumaciju dobivaju se uglavnom intenzivnom preradom šećerne repice ili šećerne trske te su bili tražena roba kroz povijest. Jednom luksuz koji si je mogla priuštiti samo bogata vlastela zbog intenzivnog procesa proizvodnje, mehanizacija i industrijska revolucija olakšavaju i ubrzavaju proces, omogućujući mnogo veće količine šećera po nižoj cijeni.
Bijela planina se tako survala i u niže slojeve pučanstva kako bi učinila život slađim, da bi u 19.st. rafinirani šećer već prodro u ljudske svakodnevice do točke gdje je život bez njega bio nezamisliv.
Ova gotovo ovisnička krivulja je sasvim razumljiva pošto kristalizirani slatki ugljikohidrat nosi mnoštvo kalorija,dakle energije. Evoluirali smo u okolini gdje je oskudica bila redovna pojava i naše tijelo je programirano da žudi za ovakvim tipom zbijene, lako dostupne energije koju je sada još jeftino proizvesti i lako pohraniti.
Dok su naši preci kako bi se zasladili mogli hrabro, s štapom u ruci, poći prema rijetkim i teško dostupnim prirodnim košnicama, ili pojesti čitavu slatku voćku ili gomoljiku koje sadrže mnoštvo minerala, vitamina kao i teže probavljiva ili neprobavljiva vlakna preradom u bijele kristale šećera ostaje samo disaharid koji se sastoji od jedne molekule glukoze i jedne molekule fruktoze.[2]
I ovdje se zaplet zgušnjava do konzistencije melase.
ŠESTORKA “SIGURNIH” UMJETNIH ZASLAĐIVAČA
Sve veća konzumacija šećera u prehrani, posebice u konzerviranim i visoko prerađenim namirnicama, te rastući postotak dnevnih kalorija dobiven iz prerađenih šećera, uz smanjujući se prozor posta i učestalije obroke bogate rafiniranim ugljikohidratima, donose paralelnu uzlaznu krivulju popratnih bolesti.
Na scenu stupaju umjetni zaslađivači koji obećavaju mnogo zdraviju alternativu u reguliranju tjelesne težine i stanja poput dijabetesa, bez žrtvovanja okusa slatkoće u kojem uživamo i na koji smo se tako navikli.
Ukratko, umjetni zaslađivači su nadomjesci šećera koji se koriste kao alternativa stolnom šećeru. Kreću se u velikom rasponu slatkoće sve do intenzivnih zaslađivača, nekoliko tisuća puta slađih od saharoze. Bez obzira na ovo svojstvo slatkoće mnogi umjetni zaslađivači sadrže toliko malo kalorija ili su u potpunosti bez kalorija da ih se klasificira kao neprehrambene.
Nakon mnogo istraživanja 6 niskokaloričnih zaslađivača odobreno je za korištenje u proizvodnji hrane u SAD-u i Europi – ukoliko se uzimaju u prihvatljivim dnevnim količinama (stevija, acesulfame-K, aspartam, neotam, sukraloza i još uvijek korišteni prvi komercijalno dostupan umjetni zaslađivač na prelasku stoljeća saharin).[3]
Saharin sam je već od sintetiziranja imao uspone, padove i sumnje koje su kružile oko proglašavanja bezopasnosti. Nakon inicijalnog proboja na tržište, privremeno je nosio kancerogeno upozorenje po otkriću činjenice da kod štakora izaziva rak mjehura. Kada je pak 2000. otkriveno da ljudi drugačije metaboliziraju ovaj spoj, saharin se vratio u 6 velikih.[4]
UMJETNI ZASLAĐIVAČI, METABOLIZAM I MIKROBIOTA
Rasprava o dobrobitima i štetnosti umjetnih zaslađivača nikada nije jenjala niti se mogla osloniti na konkluzivne zaključke o bezopasnoti. Nedavne studije pokušavaju osvijetliti tendenciju umjetnih zaslađivača da pridonesu metaboličkim poremećajima i nestabilnosti crijevne miktobiote. Iako su detalje informacije o tome kako se ova disrupcije odvija ograničene, znamo da bakterije crijeva izložene raznim koncentracijama saharina, sukraloze i aspartama utječu na sposobnost bakterija da formiraju biofilm koji ih čini izdržljivijam i otpornijim na stresore poput antibiotika i sojeva patogena.
Istraživana ovoga tipa dobivaju sve veću važnost kako suvremena proizvodnja i prerada hrane neprekidno povećava proizvodnju umjetnih zaslađivača te je nužno jasno definirati kako ovo prekomjerno konzumiranje utječe na mikrobiotu crijeva i kako se ovi štetni učinci mogu ublažiti.[5]
Dugoročna studija na ljudskim subjektima pokazala je korelaciju između konzumacije zaslađivača i reakcije određenih bakterijskih skupina, no itervencije sa saharinom i sukralozom ispod prihvatljivih dnevnih unosa nije postigla značajan učinak. Unatoč ovome. čini se da ipak postoji promijenjen bazalni odgovor metaboličkih markera koji je ovisan o mikroboti.[6]
POKVARENI TELEFON MIKROBIOTE
Iako označeni kao korisni i sigurni, umjetni zaslađivači sve se teže bore protiv priljeva dokaza o njihovoj disriuptivnoj funkciji, navodni učinak na crijevnu mikrobiotu te posljedično i na metaboličke funkcije domaćina koje se oslanjaju na crijevnu miikrobiotu.
Od trena kada smo postali višestanični organizam pravilo preživljavanja jedne stanice zamijenjeno je suradnjom i komunikacijom među mnoštvom. Mikroorganizmi koji nastanjuju jednu zajednicu također komuniciraju, regulirajući pritom grupno ponašanje preko quorum sensing (QS) sustava.
Dokazano je da aspartam, sukraloza i saharin imaju značajno inhibitiorsko djelovanje na Gram negativne bakterije te je jasno da umjetni zaslađivači mogu utjecati na ravnotežu zajednice crijevnog mikrobioma putem poremećaja komunikacije u QS sustavu. [7]
Stoga, iako zaključci o direktnoj štetnosti umjetnih zaslađivača nisu konačni, naznake ukazuju na poremećaje u komunikaciji mikrobiote koja sudjeluje u metaboličkim funkcijama te igra ulogu u cjelokupnom imunitetu organizma.
Hrana u prirodi dolazi kao cjelokupni paket nutrijenata te se sukroza na izvoru nikada neće naći u formi bijelih kristala disaharida koje smo navikli koristiti u prehrani. Ovaj šećer doći će povezan s vlaknima koji reguliraju razgradnju i apsorpciju, pružajući stabilniju energiju i služeći kao protuteža negativnim učincima konzumacije šećera.
Zamjena štetne, visoko prerađene, namirnice onom čija štetnost je upitna nije napredak, već maskiranje problema dok se čvrsto držimo programirane ovisnosti o okusu. Kada je god moguće neka Vaš tanjur uključuje namirnice u izvornom obliku, a za zaslađivanje pokušajte koristiti neprerađene sirovine. Med je svakako dobar izbor kao i datulje, agavin ili javorov sirup ili pak melasa.
Život je sladak samim činom da smo ovdje, i iako nam slatko klizi glatko, i čini se da postoji odvojeni želudac koji može prihvatiti beskonačnu količinu deserata (jer šećer zaobilazi prirodne mehanizme sitosti baš kao i umjetni zaslađivači), birajte prirodne alternative i uživajte u zdravlju baš kao i obroku.
Dobar Vam tek dobri ljudi i čitamo se uskoro.
Voli Vas Alma
[1] https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/32693139/
[2] https://en.wikipedia.org/wiki/Sucrose#Chemical_synthesis
[3] https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/25842566/
[4] https://www.acs.org/content/acs/en/molecule-of-the week/archive/s/saccharin.html#:~:text=Saccharin%20was%20the%20first%20widely,sweet%20taste%20on%20his%20hand.
[5] https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/34063332/
[6] https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35458244/
Croatian