Strah od smrti i bolesti kao paraliza življenja
„Život je patnja.“ – navodi Buddha kao prvu plemenitu istinu. Samo naoko pesimistična, ova rečenica je zapravo put do oslobođenja od straha i tjeskobe uzrokovane nepovoljnim životnim okolnostima i neminovnom činjenicom privilegije da živimo – nepokolebljivom sigurnošću smrti.
No prijevod riječi koju tretiramo kao „patnja“ mnogo je nijansiranija neprevodiva riječ dukkha koja, ispražnjena od svih religijskih konotacija, znači nijansiranu međuigru objektivnih problema poput bolesti i smrti, ali i osobnu subjektivnu unutarnju reakciju na njih koja pogoršava ili olakšava ovo objektivno stanje. Ova „patnja“ uključuje i saomnametnutu nepotrebnu patnju poput vlastitog otpora nestalnosti i promijenjivosti životnih kostelacija, straha od gubitka, ne dobivanja onoga što želimo ili egzistencionalne jeze koja nas obuzima kada shvatimo da smo i mi sami smrtni.
S druge strane meksička kultura gleda na život i smrt drugačije kroz prizmu samospoznaje i pojedinca kao djela cjeline i zajednice. Ovdje postoje tri smrti. Prva smrt je zapravo smrt naivne nevinosti i to je trenutak kada pojmimo da smo smrtni, druga smrt je smrt tijela, a treća je posljednji puta kada netko izgovori naše ime ili kada umre posljednja osoba koja nas se sjeća.
Apsolutno svaki sustav podložan je entropiji (smanjenju reda, trošenju, propadanju, uklizavanju u neuređeni kaos) i promjeni – od svemira i galaksija, preko političkih, kulturnih i računalnih sistema pa sve do biološkog organizma. Smrt i bolest su konačne točke neizbježne entropije unutar organskog i kao takve vječno neotklonjive činjenice. Znate onu dobru maksimu: „Možeš li išta promijeniti? – Da. – onda nema razloga za uzrujavanje.- Možeš li išta promijeniti? – Ne. – Onda nema razloga za uzrujavanje.“
Kako je rekao kanadski klinički psiholog, Jordan Peterson, „Velika je razlika od samo tragičnog do apsolutnog pakla“. U suvremenom društvu, strah od smrti i bolesti postao je sveprisutan te smo odabrali tragičnu činjenicu kraja života tretirati kao pakleno sredstvo paralize življenja, posebice u posljednjih 5 godina globalne zdravstvene krize. Naglašavam riječ „odabrali“ jer je jedina stvar koja je u potpunosti pod našom kontrolom – mi sami. Ovaj strah i „što-ako“ mentalitet neprekinute panike i kroničnog boravka u strahu toliko je prožeo naše živote da smo se povukli u sigurnost svojih domova, izbjegavajući sve situacije koje bi mogle predstavljati rizik po naše zdravlje ili zdravlje najbližih.
Povlačenje u sigurnost doista je bilo opravdano i nužno u jednom trenutku, no zaboravljamo da su tijelo i um prilagodljivi majstori prerušavanja koji se naviknu na nove uloge, ma kakve one bile. Jednom kada je neposredna prijetnja završila, odjeci straha su nastavili odzvanjati u mnogima te upravljati životne odluke ka povlačenju i izolaciji od punog iskustva života.
Lijek čini doza i tajming, Ako je malo nečega kratkoročno korisno ne znači da je dugoročno i više bolje. Sasvim je razumljivo bojati se nepoznatog i konačnog, no pitanje koje se nameće jest: Sprečava li nas ovaj strah da uistinu živimo? Ponekad je lakše ostati u poznatome iako je loše, nego zagaziti u nepoznato koje bi moglo biti ili bolje ili gore. Svi smo bića navika i volimo svoje poznate emocije i stresove na koje smo navikli. Ovo je samo moj način da preradim prethodne godine na glas i nadam se da će mini meditacija o strahu pomoći i nekome od vas da posloži svoju nutrinu.
Je li sigurnost važnija od slobode?
Pitanje za milijun bodova (hrabrosti): Je li sigurnost važnija od slobode da se živi, punim plućima, po svojim pravilima i radosno?
Strah od smrti sasvim je prirodna ljudska emocija koja nas podsjeća na vlastitu smrtnost i potiče na oprez. Njegova funkcija je evolucijska i osigurala je opstanak vrste. Naš pećinski predak nije izašao iz skloništa u ponoć kada je čuo riku iz žbunja koja sugerira divlje zvijeri. Taj strah je koristan.
Znate li onaj osjećaj kada ste zaista zaista visoko na rubu provalije, visokog mosta ili zgrade koja para oblake i pogledate dolje samo da biste odmah dobili ono stezanje u solarnom pleksusu ili nelagodu u koljenima koja vas tjera da zakoračite unazad. To je evolucijski poklon straha i zaista je dar.
No kao bića sa golemom sposobnošću prisjećanja i mašte jednako lako možemo osjetiti sasvim isti intenzitet straha na vlastitom kauču – prisjećajući se traume iz prošlosti ili zamišljajući potencijalne scenarije u budućnosti. Kada strah postane pretjeran, može nas paralizirati i ograničiti naše svakodnevne aktivnosti.
U kontekstu pandemija, poput one izazvane virusom COVID-19, mnogi su se suočili s intenzivnim strahom od zaraze, što je dovelo do masovnog povlačenja iz društvenih aktivnosti i izolacije. Iako su ove mjere bile opravdane radi zaštite zdravlja, također su otkrile koliko lako možemo skliznuti u način života obilježen strahom, gdje sigurnost postaje važnija od slobode.
Privremeni strah je koristan i poželjan jer bi život bez njega bio pun glupih i nepotrebno opasnih neinformiranih rizika. Kronični strah je pljačkaš, zamaskirani tat životne radosti koji obećaje sigurnost držeći fige iza leđa.
Ovaj strah je poput tumora koji raste samo poradi svrhe vlastitog rasta dok ne konzumira domaćina. Možemo čekati da se ovo dogodi ili pak slobodnom voljom odlučiti biti slobodni, preuzimajući punu odgovornost za moguće posljedice slobode.
Laž ‘sigurne zone’
Kada živimo pod utjecajem konstantnog straha, žrtve smo manipulacije bez dokaza u ispravnost tvrdnje ili pak list na vjetru rata informacijama, jer postaje sve teže odlučiti za sebe pošto strah uspješno kreše zdrav razum i rasuđivanje u korist slijepe poslušnosti.
Što se duže koncentriramo na opasnost, skloniji smo je vidjeti na više mjesta jer raste onaj aspekt život u koji usmjeravamo energiju i učinak je kumulativan. Insinuacije opasnosti, i stvarnih i umišljenih, čine da postajemo sve skloniji birati ‘sigurnu zonu’, prostor u kojem se osjećamo zaštićeni i gdje nema nepoznanica, gdje sve teče glatko samo zato jer je bolno isto, te prihvaćamo sigurnu zonu pretpostavljajući da je sigurna zauvijek samo zato što do sada nije rezultirala katastrofalnim ishodom. Sigurna zona je često je iluzorna jer je broj varijabli života previsok da bi išta bilo 100% sigurno.
Prihvaćajući diktaturu straha, naši životi postaju ograničeni na rutinske aktivnosti i obavljanje osnovnih potreba, dok istinsko iskustvo življenja – koje uključuje istraživanje, rast, snalaženje i poboljšavanje sposobnosti – blijedi.
Na taj način, strah od bolesti i smrti vodi do propuštanja života – putovanja, druženja, zajednice, kreativnosti, gastro eksperimenata, novih iskustava i osobnog razvoja – što god vi definirali za sebe osobno kao centralnu nit koja služi kao pogonsko gorivo vaših dana i ciljeva. Paradoksalno, pokušavajući izbjeći opasnosti, često propuštamo najljepše aspekte života koji se odvijaju na ivici sigurnosti i iskoraka u nepoznato.
Rizik kao sastavni dio života
Život je po svojoj prirodi nepredvidiv i pun rizika. Budimo praktični. Imate li djecu i/ili postarije roditelje svaki atom vašeg bića im želi sve najbolje i dobar život dostojan čovjeka (s pomogućnosti ne više boli i nevolje no što je apsolutno nužno). Hoće li to značiti da ove dragocjene osobe zatvarate u kule kako bi uvijek i zauvijek bile apsolutno i samo sigurne, čak i po cijenu slobode da budu punopravna bića koja mogu i moraju donositi i vlastite „nesigurne“ odluke kako bi rasli i osjećali se živima.
Hoćete li djetetu zabraniti novo iskustvo iz osobnog straha ili roditelju odreći pravo da bira onu tortu od čokolade na Cvjetnom iako bi bilo sigurnije da mu doma donesete onu od mrkve i da ju pojede u samoći sigurnih zidova.
Svakodnevne aktivnosti poput vožnje automobila, bavljenja sportom ili čak običnog hodanja nose sa sobom određeni stupanj rizika. Automobili su tvrdi, meso je meko, jedan krivi korak dislocira zglob trkača, trenutak nepažnje može značiti udes.
No, to nas ne sprječava da vozimo, trčimo ili uzmemo ceker i otpješačimo do lokalne tržnice jer prepoznajemo vrijednost tih iskustava i vrijednost slobode da biramo koja od njih želimo. Iako bolesti i smrt predstavljaju stvarne neumoljive činjenice i nitko, ali baš nitko u povijesti se nije iz života izvukao živ, potrebno je prihvatiti činjenicu promjenjivosti i nesigurnosti života za nas same i ljude koje volimo, kao i čovječanstvo te pronaći ravnotežu između razumnog opreza i pretjerane opreznosti.
Mudro je obući role i otići na jedan krug, glupo je rolati se s povezon preko očiju preko tri trake. Razumijevanje i prihvaćanje činjenice da je smrt dio životnog ciklusa može nas osloboditi nepotrebnog straha i omogućiti nam da živimo punim plućima i prihvatimo život kao priliku da okrenemo šanse u svoju korist IAKO je konačni čin neizbježan. Knjiga može biti dobra i bez da nam se sviđaju baš sva poglavlja. Nitko nije rekao da nam se mora sviđati nego da smrt je, baš kao što ljubav je i život je. Jednostavno je.
Mentalno zdravlje i društvena povezanost
Mentalno zdravlje je outsorcano i ostvaruje se kroz interakcije. To ne znači da doza samoće nije korisna i nužna, već da nas drugi drže u balansu, baš kao i mi njih. To je činjenica društvenog bića. Dugotrajna izolacija i stalni strah mogu imati ozbiljne posljedice na mentalno zdravlje jer imamo tendenciju zatvoriti se u svoj svijet u kojem se mali problemi, u petlji bez povratne informacije onima koji su nam najbliži i kojima se možemo povjeriti, subjektivno amplificiraju do nestvarnih proporcija, te tada ovu umišljenu realnost tretiramo kao stvarnu i opasnu.
Oni koji nas vole i poštuju ovdje su da nam ukažu kada otkližemo na opasna mentalna i emocionana mjesta i da nas nježno vrate natrag na mjesto mira, baš kao što bismo i mi učinili za nekoga voljenog tko pati.
Osobe koje se povlače iz društva stoga se često suočavaju s usamljenošću, tjeskobom i depresijom, koji se svode na nedostatak komunikacije, osjećaja pripadanja i osjećaja korisnosti koji proizlazi iz ovog pripadanja zajednici – bila to zajednica obitelji, prijatelja ili ona nastala na temelju sličnih interesa. Društvena povezanost i čvrsti međuljudski odnosi ključni su za naše emocionalno blagostanje.
Ne moramo biti ekstrovertirana duša zabave. Jedna ili dvije bliske osobe s kojima možemo razgovarati o svojim mislima osjećajima i životu, dovoljni su. Iako je važno poduzimati mjere opreza u kriznim situacijama kao što je pandemija, jednako je važno održavati društvene kontakte i aktivnosti koje nas ispunjavaju. Kroz interakciju s drugima, učimo, rastemo i razvijamo se kao osobe, a izolacija čini svijet hladnijim i okrutnijim mjestom.
Vraćanje ravnoteže
Zašto se zvrk vrti? Jer je ravnoteža u pokretu, ne stagnaciji. Ako jedna strana zaleluja i ispadne iz balansa, zvrk pada. Zašto udišemo i izdišemo? Zašto glazbu čini i ton i tišina? Zašto se srčani mišić steže i opušta? Ravnoteža.
Kako bismo vratili osjećaj normalnosti i životne radosti, koje za vas i mene mogu izgledati sasvim drugačije i koje svatko odlučuje za sebe, ključno je pronaći ravnotežu između zaštite zdravlja i života ispunjenog značenjem. Možda ste odlučili vježbati jer želite ulagati u zdravu i vitalnu starost, no to ne znači da ćete vježbati 24 sata na dan nauštrb svega ostaloga što čini život. Ravnoteža znači prepoznati rizike, ali i svjesno odlučiti da se ne povlačimo potpuno iz života i svaki korak izvan sigurne zone može se promatrati kao čin hrabrosti i odvažni povratak vlastitog života pod kontrolu.
Sasvim je u redu ne željeti neke stvari i željeti druge. Stvar je samo u tome da odluku ne donosi strah umjesto nas. Proaktivno pristupanje životu, uz poštivanje zdravstvenih preporuka, može nam pomoći da obnovimo svoj osjećaj slobode i povezanosti sa svijetom oko nas. Sugestije nisu zapovijedi ili presude. Razmotrite svaki savjet sa zrnom soli i koristite sposobnost rasuđivanja što je opravdano, a što je zastrašivanje ili paranoja koje dugoročno donose više štete nego koristi. Donošenje vlastitih odluka i kontrola nad svojim životom neotuđiva su prava ljudskog.
Zaključak
Strahovi od smrti, bolesti, gubitka, patnje i promjene duboko su ukorijenjeni u ljudskoj psihi s dobrim razlogom preživljavanja, ali ne smijemo dozvoliti da oni postanu dominantna sila koja oblikuje naše živote. Svaka odluka donesena u strahu stvara novu ogradu oko onoga što nazivamo slobodnim postojanjem. Razumnim rasuđivanjem, hrabrošću i odlučnošću, možemo se suočiti sa strahovima, sagledati ih kao elemente sebe koje valja razmotriti, a ne gladnog pohlepnika koji guta sve pred sobom dok ništa ne ostane. Informiranom hrabrošću i djelovanjem možemo ponovno pronaći radost u malim stvarima i živjeti život koji nije definiran samo pukim postojanjem, već ispunjen smislom i strastima koje daju onu posebnu iskru svakome od nas. Nema tužnije sudbine od gubitka svrhe i smisla.
Prihvaćanje smrtnosti kao neizbježnog dijela ljudskog postojanja omogućava nam da više cijenimo svaki trenutak i da, upravo zato jer postoji posljednji dan za svakoga od nas, živimo život bez stalnog osjećaja straha. Stoga, umjesto da prestanemo živjeti zbog straha od smrti, možemo odlučiti živjeti punim plućima unatoč i zbog njega. Gledajte na svaki dan, svaku priliku za ljubaznost, svaki izazov i trenutni problem kao dar i mogućnost za napredak. Pravilo stabilnog i zadovoljnog društva je da kada jedan od nas raste svi rastemo. Time je naša odgovornost da živimo, i živimo dobro, još veća. Živite BAŠ ZATO jer smrt stiže po svakoga od nas i dobro proživljen život ostaje kao inspiracija, putokaz i dozvola onima koji slijede da i oni hrabro slijede svoj put. Slijedeći puta kada se pojavi strah zahvalite mu. Upravo vam je pokazao da je nešto važno i vrijedno i da time zaslužuje više pažnje.
Dobro Vam zdravlje, mudra glava i hrabro srce dobri moji ljudi. Voli Vas Alma.
Croatian